japanska hudika

Ove biljke najbolje rastu na sunčanim ili djelomično zasjenjenim mjestima. Obično mogu podnijeti više sunca i topline ako imaju dovoljno vlage; u djelomičnoj ili laganoj sjeni, njihovi zahtjevi za vlagom obično su manji.

Bjelogorično drvo ima drvenaste stabljike (tj. debla i grane), nazivaju se još i drvenastim biljkama ili drvećem. Listovi su uglavnom široki, mekani i tanki.

Biljka podnosi hladnoću do -23 °C pod odgovarajućim drugim uvjetima uzgoja.

Vlažno tlo obično sadrži više sitnih čestica gline, a manje pijeska, više humusa i organske tvari, malo je teže, ali nije zbijeno, voda ne otječe brzo, već se dugo zadržava između čestica tla i stoga je biljkama dostupna za dugo vremena. Voda obično ne stoji, tlo je dovoljno prozračno. Suša se na takvim mjestima rijetko javlja. Biljkama je na raspolaganju više-manje stalna, umjerena vlaga.

Drvenasta biljka, koja je već pri tlu izrasla u nekoliko glavnih i bočnih grana, uglavnom nema glavno deblo. Krošnja je različitog oblika, rijetka ili gusta, simetrična ili nejednako oblikovana. Većina grmova doseže visinu od 1-2 m, ali mogu biti znatno veći (do 8 m) ili vrlo niski, čak i polegnuti.

Ovom kategorijom smo među opisanim biljkama označili one koje su posebno otporne, ne zahtijevaju puno održavanja te su stoga pogodne i za sadnju u javnim nasadima.

Lišće ili iglice mnogih listopadnih biljaka obično postanu žute, narančaste i/ili crvene u jesen prije nego što padnu. Izrazita jesenska crvena ili slična obojenost javlja se i kod nekih zimzelenih biljaka kojima lišće/iglice ne otpadaju u jesen. Jesenska boja također ovisi o općem stanju biljke, njezi, vremenu i staništu. Obično lišće postaje šarenije u jesen ako je vrijeme suho i ako su veće temperaturne razlike između dana i noći, postaje šarenije na suhim, pjeskovitim tlima s manje dušika. Kod kulturnih biljaka poznajemo mnoge sorte kod kojih je jesenska obojenost lišća drugačija ili jače izražena nego kod osnovne vrste.