dvorežnjasti ginko

Ove biljke najbolje rastu na sunčanim ili djelomično zasjenjenim mjestima. Obično mogu podnijeti više sunca i topline ako imaju dovoljno vlage; u djelomičnoj ili laganoj sjeni, njihovi zahtjevi za vlagom obično su manji.

Četinjače imaju drvenaste stabljike (tj. deblo i grane) i nazivaju se još i drvenastim biljkama ili drvećem. Listovi su im pretvoreni u iglice ili ljuske, obično su tvrdi i kožasti.

Biljka podnosi hladnoću do -23 °C pod odgovarajućim drugim uvjetima uzgoja.

Propusna ili suha tla su lagana i rahla, barem djelomično pjeskovita, u kojima voda ne stagnira, već brzo otječe u dublje slojeve; takvo tlo je prozračnije i toplije, ali i više suho i obično manje humozno, na takvim staništima često dolazi do suše (npr. kamenjari, suhozidi, uz staze, na posebno osunčanim padinama, na šljunčanom tlu, čak i na šljunčanom tlu u naseljima i uz zgrade ...), biljke takvih staništa trebaju dobro drenirano tlo, bez problema podnose sušu, ali ne podnose stalnu vlagu pa čak ni poplavu.

Drvenasta biljka, najčešće izraženog debla i krošnje. Drvo može imati i višestruko deblo. Krošnja je različitog oblika, rijetka ili gusta, simetrična ili nejednako oblikovana. Većina stabala doseže visinu veću od 3 m.

Lišće ili iglice mnogih listopadnih biljaka obično postanu žute, narančaste i/ili crvene u jesen prije nego što padnu. Izrazita jesenska crvena ili slična obojenost javlja se i kod nekih zimzelenih biljaka kojima lišće/iglice ne otpadaju u jesen. Jesenska boja također ovisi o općem stanju biljke, njezi, vremenu i staništu. Obično lišće postaje šarenije u jesen ako je vrijeme suho i ako su veće temperaturne razlike između dana i noći, postaje šarenije na suhim, pjeskovitim tlima s manje dušika. Kod kulturnih biljaka poznajemo mnoge sorte kod kojih je jesenska obojenost lišća drugačija ili jače izražena nego kod osnovne vrste.